pješaštvo, najstariji i najmnogoljudniji rod vojske, naoružan, opremljen i osposobljen za blisku borbu pješice ili iz borbenih vozila. Namijenjeno je za obranu vlastitoga zemljišta, kao i za zauzimanje protivničkoga. Naoružano je strjeljačkim oružjem (pištoljima, puškama, puškostrojnicama, strojnicama, bacačima granata), minobacačima, plamenobacačima, protuoklopnim oružjem i ručnim bombama, koji mu služe za protupješačku, protuoklopnu i protudesantnu borbu, kao i za protuzračnu obranu na malim visinama. Prema uporabi, uvjetima i prostoru na kojem se vodi borba, te zadaćama i opremi dijeli se na vrste i specijalnosti. Vrste pješaštva su lako, motorizirano, mehanizirano, zračno-desantno (padobransko i zračno-prijevozno), mornaričko-desantno, brdsko, planinsko (alpsko) i arktičko. Specijalnosti su pješaštva opća, strjeljačka, izvidnička, minobacačka i protuoklopna; u nekim državama vojna je policija specijalnost pješaštva, a u nekima je samostalan rod (npr. u RH). Može biti organizirano u postrojbe od desetine do divizije, a od razine bojne naviše u pješačkim postrojbama združuju se i drugi rodovi (npr. topništvo, inženjerija, veza).
Najstariji podatci o pješaštvu potječu od Sumerana iz III. tisućljeća pr. Kr. Tada su se pješaci borili u zbijenim redovima u falangi, u kojoj je prvi red bio naoružan bojnim sjekirama i velikim štitovima, a ostali redovi kopljima. Poslije je pješaštvo dobivalo druge vrste oružja i postrojavalo se u različite poretke, a dijelilo se ovisno o opremi i oružju na lako, srednje i teško. Prevladavalo je u borbama tijekom staroga vijeka, sve dok u feudalno doba privremenu prevlast nije preuzelo konjaništvo. Potkraj XV. i početkom XVI. st. došlo je do postupnih promjena u omjeru pješaštva i konjaništva, pa je polovicom XVIII. st. u Pruskoj taj odnos bio 3 : 1 u korist pješaštva, a u Francuskoj čak 6 : 1. Do tada je koplje zamijenjeno puškom, oprema pješaštva postala je lakša jer pješaci više nisu nosili oklop koji ih nije mogao zaštititi od metaka, a njihov je raspored postao plići, kako bi ih što više moglo pucati istodobno. Ipak, gotovo do kraja XIX. st. pješaštvo se u borbi manje oslanjalo na strjeljačku vatru, a više na udar bajunetom. Iskustva iz ratova s kraja XIX. i početka XX. st. dovela su do promjene taktike i ustroja pješaštva. U I. i II. svjetskom ratu ono je i dalje bilo glavni rod kopnene vojske, ali se otad, zbog razvoja i povećanja vatrene moći oklopništva, topništva i zrakoplovstva, udio pješaštva u ukupnim snagama neprekidno smanjuje.
Danas se pješaštvo sve više približava oklopništvu i s njime tvori glavne manevarske i udarne snage svake suvremene vojske. Pješaštvo štiti tenkove i izrađuje prolaze u zaprjekama, a oklopništvo osigurava pješaštvu zaštitu, vatrenu i udarnu moć za svladavanje protivnika. Uvođenjem novih vrsta automatskog i poluautomatskoga strjeljačkog oružja vatrena moć samoga pješaštva također neprekidno raste. Suvremena borbena vozila pješaštva i oklopni prevožnjaci omogućuju povećanu zaštitu i pokretljivost, a protuoklopna raketna sredstva sposobnost borbe protiv tenkova, što je bila najslabija strana pješaštva u II. svjetskom ratu.
