Wikipedija

Manjinski jezici u Hrvatskoj

Manjinski jezici u Hrvatskoj su tradicionalni ili materinski jezici nacionalnih i etničkih manjina u Hrvatskoj. Uz osobnu i uporabu unutar zajednice, manjinski jezici se na različite načine i u različitom obujmu koriste i u službenom i u javnom prostoru.

Općine sa službenim manjinskim jezicima;
     srpski jezik (preko 33 % pripadnika manjine)
     srpski (ispod 33 % pripadnika manjine)
     talijanski (preko 33 % pripadnika manjine)
     talijanski (ispod 33 % pripadnika manjine)
     mađarski (preko 33 % pripadnika manjine)
     mađarski (ispod 33 % pripadnika manjine)
     češki (preko 33 % pripadnika manjine)
     češki (ispod 33 % pripadnika manjine)
     rusinski (preko 33 % pripadnika manjine)
     rusinski (ispod 33 % pripadnika manjine)
     slovački (preko 33 % pripadnika manjine)
     slovački (ispod 33 % pripadnika manjine)

Pravni okvir uredi

Ustav Republike Hrvatske u svom uvodu definira Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, zemlju svih njezinih državljana i zemlju tradicionalnih autohtonih zajednica koje ustav naziva nacionalnim manjinama. Nacionalne manjine izričito nabrojane u ustavu redom su Srbi, Česi, Slovaci, Talijani, Mađari, Židovi, Nijemci, Austrijanci, Ukrajinci, Rusini, Bošnjaci, Slovenci, Crnogorci, Makedonci, Rusi, Bugari, Poljaci, Romi, Rumunji, Turci, Vlasi i Albanci. Član 12. Ustava navodi da je službeni jezik u Hrvatskoj hrvatski jezik, dok se u pojedinim jedinicama lokalne samouprave (gradovi i općine) neki drugi jezik i ćirilično ili neko drugo pismo mogu uvesti u službenu usporednu uporabu.

Službena uporaba manjinskih jezika regulirana je na osnovu nadležnih zakona u Republici Hrvatskoj i međunarodnih konvencija i sporazuma kojima je zemlja pristupila i/ili potpisala ih. Najvažniji zakoni na nacionalnoj razini su Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i Zakon o obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Najvažniji međunarodni sporazumi koji se odnose na manjinske jezike su Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima i Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina koje je usvojilo Vijeće Europe. Određena prava pripadnici nacionalnih manjina stekli su i kroz međudržavne i međunarodne ugovore i sporazume kao što su Rapalski ugovor i Erdutski sporazum.

Preduvjet od 33,3 % pripadnika nacionalnih manjina u lokalnoj populaciji za obvezno uvođenje ravnopravne uporabe manjinskog jezika smatra se srazmjerno visokim, budući da Savjetodavni odbor Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina Vijeća Europe smatra udio od 10 do 20 % primjerenim.[1] Hrvatska javnost i vlasti ne pokazuju uvijek pozitivan stav prema pitanjima manjinskih prava ali je pristupanje Hrvatske Europskoj uniji imalo pozitivan utjecaj na afirmaciju službene uporabe manjinskih jezika.[2]

Manjinski jezici uredi

Srpski uredi

Vidi još: Središnja knjižnica Srba u Hrvatskoj i Srbizam

 
Dvojezična ploča u naselju Trpinja

Obrazovanje uredi

 
Učenička knjižica iz odjela na srpskom jeziku u Podunavlju.

Obrazovanje na srpskom jeziku omogućeno je na prostoru nekadašnje samoproglašene Istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema na osnovu Erdutskog sporazuma koji je stvorio preduvjete za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja. U ovoj regiji nastava se izvodi po Modelu A manjinskog obrazovanja u kojem se cjelokupna nastava odvija na jeziku i pismu nacionalnih manjina.[3] Škole u Podunavlju organiziraju nastavu na hratskom ili na manjinskom jeziku ako postoji minimalan broj učenika za upis razreda po određenom modelu. Kritičari u modelu podijeljenih razreda vide nastavak hrvatsko-srpskog sukoba u Podunavlju dok službeni predstavnici srpske manjine negativan odnos prema srpskim odjelima vide kao pritisak u smjeru odnarođivanja.[4] U praksi je podjela izraženija u multietničkim urbanim sredinama (posebice Vukovaru) dok su seoska naselja u Podunavlju pretežito jednonacionalna (hrvatska, srpska, mađarska ili rusinska).[4] Podjela razreda po jeziku izvođenja nastave dovela je do toga da su 2011. godine 86 % učenika u hrvatskim razredima u Vukovaru bili Hrvati, a 95 % učenika u srpskim razredima bili Srbi.[5] Iste godine 75 % roditelja srpske nacionallnosti i 68 % učenika podržavalo je postojeći model obrazovanja dok je 78 % učenika i 92 % roditelja hrvatske nacionalnosti podržavalo integrirani model u kojem bi postojali dodatni izborni sati srpskog jezika i kulture blizak Modelu C manjinskog obrazovanja.[5] Integrirani model bio je prihvatjiv i za 65 % srpskih roditelja i 49 % učenika u Vukovaru.[5]

Zajedničko vijeće općina aktivno se zalaže za prijenos osnivačkih prava na određene osnovne škole u Podunavlju s Vukovarsko-srijemske i Osječko baranjske županije na općine sa srpskom većinom u kojima se škole nalaze.[6] Ruralne škole za koje ZVO lobira u praksi već i provode nastavu isključivo u razredima na srpskom jeziku dok bi prijenos osnivačkih prava omogućio da ih se i formalno registrira kao javne srpske škole koje nude obrazovanje samo po Modelu A.[6] Sličan model postoji u Istri s javnim talijanskim školama.[6]

Uz osnovne i srednje škole u Podunavlju, u Zagrebu je od 2005. godine s radom započela i Srpska pravoslavna opća gimnazija "Kantakuzina Katarina Branković" koja također nastavu provodi po Modelu A. U ostatku zemlje u različitom je opsegu dostupna nastava po Modelu B (dvojezična nastava), Modelu C (njegovanje jezika i kulture) ili vanškolski. Odsjek za južnoslavenske jezike Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ima Katedru za srpsku i crnogorsku književnost. Između ostalih, predavači srpske književnosti na sveučilištu bili su i Antun Barac, Đuro Šurmin i Armin Pavić.

Mediji i institucije uredi

Od prosinca 1999. godine Srpsko narodno vijeće objavljuje tjednik Novosti. Od 4. prosinca 2009. godine tjednik se prodaje na kioscima diljem zemlje. Uz tjednik Novosti, na srpskom se jeziku objavljuju i Identitet, Izvor, Bijela pčela, Prosvjeta i Forum koji se distribuiraju unutar zajednice. U istočnoj Hrvatskoj postoje i tri lokalne radio postaje koje emitiraju program na srpskom jeziku (Radio Banska Kosa (Beli Manastir), Radio Borovo (Borovo) i Radio Dunav (Vukovar)). Radio-televizija Vojvodine u suradnji sa Zajedničkim vijećem općina svakih 15 dana snima i prikazuje polusatnu emisiju „Hronika Slavonije, Baranje i zapadnog Srema“.

Od 1996. godine Središnja knjižnica kulturog društva Prosvjeta u Zagrebu djeluje i kao službena Središnja knjižnica Srba u Hrvatskoj. Knjižnica je osnovana 4. siječnja 1948. godine i tada je imala 40 000 svezaka uglavnom tematski vezane uz nacionalnu književnost, uključujući i znatan broj knjiga iz XVIII. i XIX. stoljeća.[7] Vlasti su 1953. godine donijele odluku o zatvaranju knjižnice i pohranjivanju knjiga u Muzeju Srba Hrvatske, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu te u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti.[7] Knjižnica je ponovno osnovana u siječnju 1995. godine i do 2016. godine u svoju je zbirku skupila više od 25 000 svezaka.[7]

Kontroverze uredi

 
Razbijena dvojezična ploča u Mirkovcima.

U prvim godinama nakon uvođenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina pojedine jedinice lokalne samouprave pružale su otpor provođenju svojih zakonskih obveza. U pravobraniteljevom izvještaju iz 2005. godine navode se općine Vojnić, Krnjak, Gvozd, Donji Kukuruzari, Dvor i Korenica kao one u kojima se odredbe zakona ne provode iako su ga te jedinice lokalne samouprave obvezne provoditi.[8] Izvještaj ističe i slučaj Vukovara u kojemu je manjini onemogućeno konzumiranje zakonskih prava iako je njezin udio prema popisu iz 2001. godine manje nego 1 % niži od zakonom propisanog udjela.[8]

Nakon popisa stanovništva u Hrvatskoj 2011. Srbi u Vukovaru su ispunili zakonski preduvjet za obvezno uvođenje ćirilice što je međutim ovoga puta dovelo do prosvjeda protiv ćirilice u Hrvatskoj. U travnju 2015. godine Odbor Ujedinjenih naroda za ljudska prava pozvao je Hrvatsku da osigura manjinama pravo na uporabu njihova jezika i pisama.[9] Izvještaj Odbora ističe da se poziv prvenstveno odnosi na uporabu ćirilice u Vukovaru i općinama na koje se zakoni odnose.[9]

Pitanje ćirilice u Vukovaru izišlo je izvan okvira odnosa srpske i većinske zajednice i postalo pitanjem političkih sporova i unutar većinske zajednice. Inicijalno kritika oporbenog HDZ-a prema dvanaestoj Vladi Republike Hrvatske koju je predvodio Zoran Milanović da bi naknadno utjecalo na formiranje Domovinskog pokreta i njegove kritike četrnaestoj i petnaestoj vladi koju predvodi Andrej Plenković. U kontekstu ovih sukoba gradonačelnik Vukovara Ivan Penava je nakon neuspjeha na unutarstranačkim izborima izišao iz HDZ-a i pridružio se Domovinskom pokretu. Time su i najviši lokalni predstavnik iz hrvatske zajednice kao i zamjenik gradonačelnika iz reda srpske manjine u Vukovaru došli iz desno orijentiranih oporbenih stranaka koje nisu na vlasti na državnoj razini. Naime, ranije je i za zamjenika gradonačelnika iz reda srpske zajednice izabran član Demokratskog saveza Srba (osnovan 2016. od bivših članova SDSS-a) Srđan Milaković, stranke koja oštro kritizira politike SDSS-a.[10][11]

Ustavni sud Republike Hrvatske je 2014. godine kao protuustavan zabranio referendum na kojem se trebalo odlučivati o zabrani službene uporabe ćirilice u Vukovaru.[12] Godine 2019. Ustavni sud ukinuo je nekoliko odredbi gradskog Statuta Vukovara kao diskriminatorne prema pripadnicima srpske manjine, te je pozvao lokalne vlasti u Vukovaru na razmatranje vraćanja dvojezičnih ploča.[12]

U prosincu 2020. godine u tužbi Mile Novakovića protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava presudio je kako su ovom srednjoškolskom profesoru pri otkazu u srednjoj školi u Dardi 1999. godine (zbog uporabe srpskog jezika u svakodnevnom radu) povrijeđena prava te mu je posmrtno (odnosno obitelji) dodijelio 5000 eura odštete i 800 eura troškova.[13] Godine 1999., po okončanju mirne reintegracije, proveden je prosvjetni nadzor samo nad učiteljima srpske nacionalnosti koji su radili u razredima na hrvatskom jeziku.[13] Europski sud odlučio je da je odluka hrvatskih sudova o otkazu bila zakonita, ali da nije bila razmjerna i da je nadzor proveden samo nad srpskim profesorima mjesec dana nakon usmene preporuke za predavanje isključivo na hrvatskom jeziku u toj školi.[14]

Talijanski uredi

Vidi još: Središnja knjižnica Talijana u Hrvatskoj i Talijanizam

 
Talijanska škola u Rijeci

Talijanska manjina ostvarila je znatno šire pravo na uporabu vlastitog jezika od svih drugih manjinskih zajednica u Hrvatskoj.[8] La Voce del Popolo su dnevne novine na talijanskom jeziku koje se objavljuju u Rijeci. Na inicijativu Liste za Rijeku, a u kontekstu priprema za 2020. godinu u kojoj je Rijeka bila Europska prijestolnica kulture, Gradsko vijeće razmatralo je mogućnost ponovnog uvođenja natpisa na talijanskom jeziku ukinutih u vrhuncu Tršćanske krize.[15]

Povijest uredi

Vidi još: Istarski egzodus i Dalmatinski Talijani

Kraljevina Italija nametala je isključivu uporabu talijanskog jezika na istočnoj obali Jadrana koji je kontrolirala nakon raspada Austro-Ugarske. U prvim godinama nakon oslobođenja u Istri i Rijeci je provođena politika dvojezičnosti čiji je obim vremenom u Rijeci znatno sužen.[16] U jesen 1953. godine u Jugoslaviji je došlo do antitalijanskih prosvjeda u kojima su lomljene dvojezične ploče uključujući i onu Talijanskog kulturnog kluba.[16] Dio političkog vodstva smatrao je da zbog smanjenog broja deklariranih Talijana u Rijeci vidljivu dvojezičnost u gradu treba ograničiti na kulturne aktivnosti talijanske manjine kao što su kazalište, škole, novine i druge publikacije.[16] Londonski memorandum između vlada Italije, Ujedinjenoga Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država i Jugoslavije o Slobodnom Teritoriju Trsta iz 1954. godine predviđao je obvezno uvođenje vizualne dvojezičnosti u one gradove u kojima je manjinska zajednica činila najmanje 25 % ukupnog stanovništva.[16]

Mađarski uredi

Vidi još: Središnja knjižnica Mađara u Hrvatskoj i Mađarizam

Predstavnici mađarske nacionalne manjine 2004. godine pozvali su na uvođenje mađarskog jezika u službenu uporabu u gradu Belom Manastiru pozivajući se na prava stečena prije 1991. godine.[8] Godine 2004. ta je manjina činila 8,5 % stanovništva u gradu.[8] Mađarski jezik u visokom obrazovanju se u Hrvatskoj može studirati na Sveučilištu u Zagrebu, Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, a od akademske godine 2021/2022. i na Sveučilištu u Rijeci.[17]

Povijest uredi

U prošlosti je mađarski jezik bio šire prisutan u današnjoj Hrvatskoj jer je Kraljevina Ugarska nastojala provoditi politiku mađarizacije Slovaka, Hrvata, Srba, Rumunja i Ukrajinaca u Panonskoj nizini. Domaći zagovornici bliske političke, gospodarske i kulturne (jezične) integracije Kraljevine Slavonije i Banske Hrvatske (koje su se 1868. godine ujedinile u Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju) s Ugarskom pogrdno su nazivani mađaronima. Otpor mađarizaciji doveo je do brojnih reakcija od kojih je u hrvatskoj historiografiji kao posebno značajno zapamćeno spaljivanje mađarske zastave u Zagrebu 16. listopada 1895. godine.

Češki uredi

Vidi još: Središnja knjižnica za češku manjinu u Hrvatskoj i Čehizam

6,287 osoba u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji izjasnilo se da su pripadnici češke nacionalne manjine.[18] 70 % njih istaklo je češki kao materinski jezik.[18] Godine 2013. veleposlanik Češke Republike u Hrvatskoj Martin Košatka istakao je kako će namjera da se ograniči uporaba ćirilice, ako bude provedena, negativno utjecati i na češku i druge manjine u Hrvatskoj.[19] Godine 2011. saborska zastupnica Zdenka Čuhnil istakla je kako na temelju stečenih prava češka manjina ima pravo na ravnopravnu uporabu jezika u 9 jedinica lokalne samouprave dok je to pravo u praksi moguće koristiti u jednoj i djelomično u još jednoj jedinici lokalne samouprave.[20]

Slovački uredi

Vidi još: Središnja knjižnica Slovaka u Hrvatskoj

U suradnji sa Slovačkim kulturnim centrom u Našicama, Unija Slovaka u Hrvatskoj izdaje časopis Prameň na slovačkom jeziku.[21] 2011. godine 536 učenika u Iloku, Osijeku, Soljanima, Josipovcu Punitovačkom, Markovcu Našičkom, Jelisavcu, Miljevcima, Zdencu, Lipovljanima i Međuriću dvaput tjedno učilo je slovački jezik od prvog razreda osnovne škole.[22]

Rusinski uredi

Vidi još: Središnja knjižnica Rusina i Ukrajinaca u Hrvatskoj

Rusinski dijalekt u Vojvodini i Hrvatskoj standardiziran je već u prvoj polovici 20. stoljeća, a od 1920-ih objavljuju se i rusinske publikacije.[23] Bio je to ujedno i jedan od prvih pokušaja standardizacije rusinskog jezika uopće. Dok u Ukrajini rusinska zajednica nije priznata kao zaseban narod, manjinski status i jezična prava izvan Vojvodine i Hrvatske priznati su i počeli su se razvijati tek u razdoblju poslije Hladnog rata.[23] Kako na području bivše Jugoslavije suprotno od drugih istočno i srednjoevropskih država nije bilo pritisaka da se Rusini asimiliraju u ukrajinsku zajednicu, ova je zajednica zadržala etnički identitet koji su ponijeli prilikom emigracije iz današnje Slovačke.[24] Rusini na području istočne Slavonije kulturno i jezično ne razlikuju se od znatno brojnije i aktivnije zajednice Rusina u Vojvodini, te su znatnim dijelom obitelji koje su se preselile iz Ruskog Krstura.[24] Rusinski jezik na ovom području razlikuje se od govora drugih rusinskih zajednica, a obilježava ga i znatan broj posuđenica iz hrvatskog i srpskog jezika.[24] Korištenje rusinskog jezika izvan Petrovaca i Mikluševaca, među manjim i asimiliranim zajednicama u Gunji, Rajevom Selu, Piškorevcima i u gradovima počelo je opadati nakon Drugoga svjetskog rata, a proces se dodatno ubrzao nakon posljednjeg rata.[24]

Njemački uredi

Vidi još: Austrijska čitaonica, Središnja knjižnica Austrijanaca u Hrvatskoj i Germanizam

Njemački jezik u suvremenoj Hrvatskoj prvenstveno je prvi ili drugi strani jezik, a priznat je i kao manjinski jezik Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj. Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba kao najveća udruga manjine zalaže se za emancipaciju uporabe njemačkog jezika u istočnoj Hrvatskoj kao povijesne tradicije Slavonije, a posebno grada Osijeka.[25]

Jidiš i hebrejski uredi

 
Spomen ploča na mjestu nekadašnje sinagoge u Zagrebu postavljena 1986.

U Zagrebu djeluje knjižnica Židovske općine Zagreb koja nema status jedne od središnjih manjinskih knjižnica u Republici Hrvatskoj.[26] Uz knjižnicu u Zagrebu nalazi se i privatna Osnovna škola Hugo Kon osnovana 2003. godine.[27] Festival tolerancije-Židovski filmski festival 2007. godine osnovao je Branko Lustig s ciljem očuvanja sjećanja na Holokaust i promidžbe tolerancije.

Ukrajinski uredi

Vidi još: Središnja knjižnica Rusina i Ukrajinaca u Hrvatskoj

Ukrajinska zajednica u Hrvatskoj objavljuje sljedeće publikacije na ukrajinskom jeziku - časopise Vjesnik, Naša Gazeta, Nova Dumka, dječji časopis Vjenčić i almanah Misli s Dunava.[28] Od 2001. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu djeluje katedra za ukrajinski jezik i književnost.[28]

Romski uredi

Vidi još: Središnja knjižnica Roma u Hrvatskoj

Središnja knjižnica Roma u Hrvatskoj, otvorena 8. lipnja 2020. godine, jedina je romska knjižnica u Europi. Hrvatski sabor formalno je priznao Dan romskog jezika 25. svibnja 2012. godine.[29] Zastupnik romske nacionalne manjine Veljko Kajtazi istakao je namjeru da se u razdoblju svog mandata zalaže za formalno priznanje romskog jezika kao jednoga od priznatih manjinskih jezika u Hrvatskoj.[29]

Ostali jezici uredi

Istrorumunjski jezik Ćiribiraca govori se u nekoliko sela u Istri.

Općine s manjinskim jezicima u službenoj uporabi uredi

Izvor:[30]

Općina Naziv na manjinskom jeziku Jezik Naselja Osnova uvođenja Populacija (2011.) Udio u ukupnoj populaciji Županija
Končanica Končenice Češki sva naselja Ustavni zakon 2360 47,03 % Bjelovarsko-bilogorska
Daruvar Daruvar Češki Ljudevit Selo, Daruvar, Donji Daruvar, Gornji Daruvar i Doljani lokalni statut 11.633 21,36 % Bjelovarsko-bilogorska
Kneževi Vinogradi Hercegszöllős Mađarski sva naselja Ustavni zakon 4614 38,66 % Osječko-baranjska
Bilje Bellye Mađarski sva naselja lokalni statut 5642 29,62 % Osječko-baranjska
Ernestinovo Ernestinovo Mađarski Laslovo lokalni statut 2225 (2001.) 22 % (2001.) Osječko-baranjska
Petlovac Baranyaszentistván Mađarski Novi Bezdan lokalni statut 2405 13,72 % Osječko-baranjska
Tompojevci Tompojevci Mađarski Čakovci lokalni statut 1561 9,01 % Vukovarsko-srijemska
Tordinci Valkótard Mađarski Korog lokalni statut 2251 (2001.) 18 % (2001.) Vukovarsko-srijemska
Punitovci Punitovci Slovački sva naselja Ustavni zakon 1850 (2001.) 36,94 % Osječko-baranjska
Našice Slovački Jelisavac lokalni statut 16.224 5,57 % (2001.) Osječko-baranjska
Vrbovsko Врбовско Srpski sva naselja Ustavni zakon 5076 35,22 % Primorsko-goranska
Vukovar Вуковар Srpski sva naselja Ustavni zakon 27.683 34,87 % Vukovarsko-srijemska
Biskupija Бискупија Srpski sva naselja Ustavni zakon 1699 (2001.) 85,46 % Šibensko-kninska
Borovo Борово Srpski sva naselja Ustavni zakon 5056 89,73 % Vukovarsko-srijemska
Civljane Цивљане Srpski sva naselja Ustavni zakon 239 78,66 % Šibensko-kninska
Donji Kukuruzari Доњи Кукурузари Srpski sva naselja Ustavni zakon 1634 34,82 % Sisačko-moslavačka
Dvor Двор Srpski sva naselja Ustavni zakon 6233 71,90 % Sisačko-moslavačka
Erdut Ердут Srpski sva naselja Ustavni zakon 7308 54,56 % Osječko-baranjska
Ervenik Ервеник Srpski sva naselja Ustavni zakon 1105 97,19 % Šibensko-kninska
Gračac Грачац Srpski sva naselja Ustavni zakon 4690 45,16 % Zadarska
Gvozd Гвозд ili Вргинмост Srpski sva naselja Ustavni zakon 2970 66,53 % Sisačko-moslavačka
Jagodnjak Јагодњак Srpski sva naselja Ustavni zakon 2040 65,89 % Osječko-baranjska
Kistanje Кистање Srpski sva naselja Ustavni zakon 3481 62,22 % Šibensko-kninska
Krnjak Крњак Srpski sva naselja Ustavni zakon 1985 68,61 % Karlovačka
Markušica Маркушица Srpski sva naselja Ustavni zakon 2576 90,10 % Vukovarsko-srijemska
Negoslavci Негославци Srpski sva naselja Ustavni zakon 1463 96,86 % Vukovarsko-srijemska
Plaški Плашки Srpski sva naselja Ustavni zakon 2292 (2001.) 45,55 % Karlovačka
Šodolovci Шодоловци Srpski sva naselja Ustavni zakon 1653 82,58 % Osječko-baranjska
Trpinja Трпиња Srpski sva naselja osim Ćelije[31] Ustavni zakon 5572 89,75 % Vukovarsko-srijemska
Udbina Удбина Srpski sva naselja Ustavni zakon 1874 51,12 % Ličko-senjska
Vojnić Војнић Srpski sva naselja Ustavni zakon 4764 44,71 % Karlovačka
Vrhovine Врховине Srpski sva naselja Ustavni zakon 1381 80,23 % Ličko-senjska
Donji Lapac Доњи Лапац Srpski sva naselja Ustavni zakon 2113 80,64 % Ličko-senjska
Kneževi Vinogradi Кнежеви Виногради Srpski sva naselja lokalni statut 4614 18,43 % Osječko-baranjska
Nijemci Нијемци Srpski Banovci i Vinkovački Banovci lokalni statut 4705 10,95 % Vukovarsko-srijemska
Grožnjan Grisignana Talijanski sva naselja Ustavni zakon 785 (2001.) 39,40 % Istarska
Brtonigla Verteneglio Talijanski sva naselja Ustavni zakon (2001.) 1873 (2001.) 37,37 % (2001.) Istarska
Buje Buie Talijanski sva naselja lokalni statut 5127 Istarska
Cres Cherso Talijanski sva naselja lokalni statut 2959 (2001.) Primorsko-goranska
Novigrad Cittanova Talijanski sva naselja lokalni statut 4345 10,20 % Istarska
Poreč Parenzo Talijanski sva naselja lokalni statut 16.696 3,2 % Istarska
Pula Pola Talijanski sva naselja lokalni statut 57.460 4,43 % Istarska
Rijeka Fiume Talijanski sva naselja lokalni statut 128.624 1,90 % Primorsko-goranska
Rovinj Rovigno Talijanski sva naselja lokalni statut 14.294 11,5 % (2001.) Istarska
Umag Umago Talijanski sva naselja lokalni statut 13.467 (2001.) 18,3 % (2001.) Istarska
Vodnjan Dignano Talijanski sva naselja lokalni statut 6119 16,62 % Istarska
Bale Valle d'Istria Talijanski sva naselja lokalni statut 1127 36,61 % (1991.) Istarska
Fažana Fasana Talijanski sva naselja lokalni statut 3635 4,82 % (1991.) Istarska
Funtana Fontane Talijanski sva naselja lokalni statut 831 (2001.) 3,12 % (1991.) Istarska
Kaštelir-Labinci Castellier-Santa Domenica Talijanski sva naselja lokalni statut 1334 (2001.) Istarska
Ližnjan Lisignano Talijanski Šišan lokalni statut 3965 Istarska
Motovun Montona Talijanski sva naselja lokalni statut 983 (2001.) 9,87 % (2001.) Istarska
Oprtalj Portole Talijanski sva naselja lokalni statut 850 Istarska
Tar-Vabriga Torre-Abrega Talijanski sva naselja lokalni statut 1506 (2001.) Istarska
Višnjan Visignano Talijanski Višnjan, Markovac, Deklevi, Benčani, Štuti, Bucalovići, Legovići, Strpačići, Barat i Farini lokalni statut 2187 (2001.) 9,1 % (2001.) Istarska
Vrsar Orsera Talijanski sva naselja lokalni statut 2703 (2001.) 5,66 % (1991.) Istarska
Bogdanovci Богдановци Rusinski Petrovci lokalni statut 1960 22,65 % Vukovarsko-srijemska
Tompojevci Томпојевци Rusinski Mikluševci lokalni statut 1561 17,38 % Vukovarsko-srijemska

Povijest uredi

U prosincu 1991. godine Hrvatski sabor usvojio je Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina koji je prethodio današnjem Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina iz 2002. godine. Ustavni zakon iz 1991. godine je usvojen kao preduvjet koji je međunarodna zajednica postavila za međunarodno priznanje nezavisnosti Hrvatske.[32]

Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima stupila je na snagu u Hrvatskoj 1997. godine.[33]

Lisabonski ugovor uveo je u primarno zakonodavstvo Europske unije pojam „pripadnika manjina”, što je prva izričita upotreba tog izraza u povijesti prava EU-a.[34] Potaknut činjenicom da 8 % građana EU pripada nacionalnim manjinama, a 10 % govori manjinske jezike, Europski parlament je 13. studenog 2018. godine usvojio Rezoluciju o minimalnim standardima za manjine u EU-u koja se odnosi na sve zemlje članice uključujući i Hrvatsku.[34] U dijelu koji se odnosi na manjinske jezike rezolucija poziva Europsku komisiju, države članice i njihove općine da promiču uporabu manjinskih jezika (uključujući i među građanima koji nisu pripadnici manjine), uvedu administrativne mjere protiv članica koje ugrožavaju opstanak jezika unutar svojih granica, promiču vizualnu prisutnost regionalnih i manjinskih jezika na cestovnim znakovima, administraciji i kulturi i uklone administrativne i finansijske prepreke.[34]

Izvori uredi

  1. ↑ Minorities in Croatia Report, stranica 24. Minority Rights Group International. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 3. siječnja 2015. Pristupljeno 12. srpnja 2015.
  2. ↑ Language Policy in Istria, Croatia–Legislation Regarding Minority Language Use, stranica 61 (PDF). Acta Universitatis Sapientiae, European and Regional Studies, 3 (2013) 47-64. Pristupljeno 12. srpnja 2015.
  3. ↑ Obrazovanje nacionalnih manjina. Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Pristupljeno 14. prosinca 2020.
  4. ↑ a b Ladislav Bognar & Sanja Španja. 2006. Školovanje u multietničkim područjima istočne Slavonije i Baranje. Pedagogijska istraživanja. Hrvatsko pedagogijsko društvo. Pristupljeno 17. prosinca 2020.
  5. ↑ a b c Dinka Čorkalo Biruški, Dean Ajduković. Škola kao prostor socijalne integracije djece i mladih u Vukovaru (PDF). Friedrich-Ebert-Stiftung. Pristupljeno 17. prosinca 2020.
  6. ↑ a b c Nikola Milojević. 27. ožujka 2019. Желимо да своје школе региструјемо као што су их регистровали и Чеси, и Италијани и Мађари. Izvor (srpski). Zajedničko vijeće općina. Vukovar. (214): 5. Pristupljeno 17. prosinca 2020.
  7. ↑ a b c Snjezana Čiča. Travanj 2016. Centralna biblioteka Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta" – centar kulture Srba u Hrvatskoj. Novosti-Hrvatsko knjižničarsko društvo. Pristupljeno 22. rujna 2017.
  8. ↑ a b c d e The Position of National Minorities in the Republic of Croatia–Legislation and Practice, stranica 18 (PDF). ombudsman.hr. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 24. rujna 2015. Pristupljeno 12. srpnja 2015.
  9. ↑ a b UN calls on Croatia to ensure use of Serbian Cyrillic. B92.net. Pristupljeno 12. srpnja 2015.
  10. ↑ Prvi Srbin koji je pobijedio Pupovca otkriva što stoji iza potopa SDSS-a u Vukovaru. Tportal. 22. svibnja 2017. Pristupljeno 17. prosinca 2020.
  11. ↑ Demokratski savez Srba napao Miloševića: 'Odlazak na obilježavanje Oluje je pogrešan i sramotan'. Jutarnji list. 1. kolovoza 2020. Pristupljeno 17. prosinca 2020.
  12. ↑ a b Ustavni sud o ćirilici u Vukovaru – Predstavnici Srba rezervirani. Radio Slobodna Europa. 12. srpnja 2019. Pristupljeno 17. prosinca 2020.
  13. ↑ a b Suzana Lepan Štefančić. 17. prosinca 2020. Evo zašto je Europski sud stao iza učitelja koji je dobio otkaz jer je usred Hrvatske predavao na srpskom. Večernji list. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  14. ↑ Nikola Patković. 20. prosinca 2020. Nastavnik dobio otkaz jer je umjesto 'strop' rekao 'tavanica': Pravda stigla godinu dana nakon njegove smrti. Jutarnji list. Pristupljeno 21. prosinca 2020.
  15. ↑ Giovanni Vale. 26. veljače 2018. Dvojezičnost u Rijeci. Osservatorio Balcani e Caucaso Transeuropa. Pristupljeno 14. prosinca 2020.
  16. ↑ a b c d Marco Abram. 20. svibnja 2019. Identitet, jezik i teritorij: dvojezičnost u Rijeci. Osservatorio Balcani e Caucaso Transeuropa. Pristupljeno 14. prosinca 2020.
  17. ↑ Ljerka Bratonja Martinović. Novo u ponudi Sveučilišta u Rijeci: Od iduće godine studenti će moći učiti mađarski jezik i kulturu. Novi list. Pristupljeno 14. prosinca 2020.
  18. ↑ a b DAN MATERINJEG JEZIKA. Bjelovar-Bilogora County. 22. veljače 2015. Pristupljeno 12. srpnja 2015.
  19. ↑ Košatka: Reći 'ne može' ćirilici znači biti i protiv Čeha. Večernji list. Pristupljeno 12. srpnja 2015.
  20. ↑ Stojan Obradović. 5. studenoga 2011. Gradovi i općine zloupotrebljavaju stečeno pravo: intervju sa Zdenkom Čuhnil. Identitet (srpski). Srpski demokratski forum. Zagreb. (159)
  21. ↑ Prameň-KULTÚRNO-SPOLOČENSKÝ ČASOPIS SLOVÁKOV V CHORVÁTSKU. Union of Slovaks. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. lipnja 2015. Pristupljeno 12. srpnja 2015.
  22. ↑ Vinco Gazdik. 8. svibnja 2011. Kako žive Slovaci u Hrvatskoj. tportal.hr. Pristupljeno 25. prosinca 2020.
  23. ↑ a b Rusini. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 20. prosinca 2020.
  24. ↑ a b c d Filip Škiljan. Rusinska obitelj u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu. Savez Rusina RH & Predsednik rusinske nacionalne manjine Grada Zagreba: Zagreb. ISBN 978-953-7767-16-7
  25. ↑ Podunavske Švabe u Hrvatskoj danas. Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. prosinca 2020. Pristupljeno 20. prosinca 2020.
  26. ↑ Marina Basić. 2011. Osnivanje središnjih knjižnica nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj kao doprinos razvoju multikulturalnog društva. Završni rad. Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet. Pristupljeno 13. prosinca 2020.
  27. ↑ Proveli smo dan u posve drugačijoj OŠ Lauder Hugo Kon i oduševili se. Srednja.hr. 29. siječnja 2018. Pristupljeno 17. prosinca 2020.
  28. ↑ a b O ukrajinskoj zajednici u Republici Hrvatskoj. Veleposlanstvo Ukrajine u Hrvatskoj. 12. svibnja 2020. Pristupljeno 17. prosinca 2020. |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  29. ↑ a b World Roma Language Day marked in Croatian Parliament. Hrvatski sabor. 5. studenoga 2014. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. rujna 2015. Pristupljeno 19. lipnja 2015.
  30. ↑ PETO IZVJEŠĆE REPUBLIKE HRVATSKE O PRIMJENI EUROPSKE POVELJE O REGIONALNIM ILI MANJINSKIM JEZICIMA, stranica 36 (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 18. svibnja 2015. Pristupljeno 12. srpnja 2015.
  31. ↑ Statut Općine Trpinja (PDF). Pristupljeno 23. lipnja 2015.
  32. ↑ Snježana Vasiljević; Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Pravni aspekti zaštite manjina u procesu stabilizacije i pridruživanja (PDF). Pristupljeno 21. prosinca 2020.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  33. ↑ Europe and Croatia are living and protecting multilingualism. GONG. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. lipnja 2015. Pristupljeno 12. srpnja 2015.
  34. ↑ a b c Minimalni standardi za manjine u EU-u. Europski parlament. Pristupljeno 22. prosinca 2020.

Literatura uredi

Vanjske poveznice uredi

Stručni članci uredi

Mediji uredi

Organizacije i institucije uredi

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Manjinski_jezici_u_Hrvatskoj&oldid=6914297"